Monasticizam u kršćanskoj tradiciji razvio se u tri glavna oblika: eremitski (usamljeni hermit), cenobitski (život u zajednici pod pravilom) i treći, često nazvan "miješani" ili polueremitski oblik, koji kombinira zajednički život s razdobljima samoće. Ova tri tipa oblikovala su zapadni i istočni monasticizam više od petnaest stoljeća i nastavljaju inspirirati zvanja i danas.
Što je eremitski monasticizam?
Eremitski život je život hermita: monaha ili redovnice koji žive sami u tišini i molitvi, posvećeni kontemplaciji i ručnom radu. Njegov model je Sveti Antun Veliki iz Egipta u četvrtom stoljeću. Eremitski život naglašava samoću, post i neprekidnu molitvu. Danas opstaje među kartuzijanima i među mnogim hermitima koji žive pod vodstvom biskupa.
Što je cenobitski monasticizam?
Cenobitski život je zajednički: monasi ili redovnice žive zajedno pod pravilom i opatima ili opaticama, dijeleći molitvu, rad i obroke. Riječ cenobitski (također napisano coenobitski) dolazi iz grčkog koinos (zajednički) i bios (život): koinobion, ili cenobij, je zajednica monaha koji žive pod jednim pravilom. Njegov osnivač je Sveti Pahomije, a usavršio ga je Sveti Benedikt, čije je Pravilo postalo temelj zapadnog monasticizma. Benediktinski, cistercitski i trapistički samostani slijede ovaj oblik, usredotočen na Opus Dei - Božje djelo u zajedničkoj molitvi.
Gdje je monasticizam započeo?
Monasticizam je započeo u pustinjama Egipta i Sirije u trećem i četvrtom stoljeću. Prvo su došli hermiti, a zatim su se zajednice okupljale oko njihovog učenja. Iz Egipta se pokret proširio na Palestinu, Kapadokiju, a zatim na Zapad kroz ličnosti kao što su Sveti Ivan Kasijan i Sveti Benedikt. Očevi pustinje ostavili su opsežnu duhovnu literaturu, uključujući Izreke otaca pustinje.
Što je treći ili "miješani" oblik?
Treći tip kombinira elemente druga dva. Primjeri uključuju polueremitske samostane ranog Palestine (lavra), gdje su monasi živjeli u odvojenim ćelijama, ali su se okupljali za zajedničku liturgiju, i prosjačke redove srednjeg vijeka kao što su franjevci i dominikanci, koji su živjeli u zajednici, ali su također putovali propovijedati. Na Istoku, skete je mala grupa hermita koja dijeli crkvu. Pravilo Svetog Benedikta Napisano oko 540. godine, Pravilo Svetog Benedikta organizira cenobitski život oko molitve, rada i poslušnosti. Njegov moto, "ora et labora" (moli i radi), sažima uravnotežen monastički dan: Božanska služba, ručni rad, lectio divina i gostoprimstvo. Pravilo je bilo toliko utjecajno da je postalo standard za zapadni monasticizam i ostaje temelj benediktinskog života. Monastički redovi danas Moderne monastičke obitelji uključuju benediktince, cistercijance i trapiste, kartuzijane (eremitski), karmelite, te prosjačke franjevce, dominikance i augustince. Svaki ima svoj vlastiti karizam, ali svi dijele potragu za Bogom kroz molitvu i zajednicu. Ženski samostani su jednako brojni i slijede iste oblike.
Kako se monasticizam povezuje s liturgijskim odjevnim predmetima?
Monastički redovi tradicionalno koriste jednostavne odjevne predmete, dok su prosjački i kasniji redovi usvojili istu misnicu i albu kao i svi svećenici. Monasi koji su svećenici nose iste liturgijske odjevne predmete kao i svjetovni kler; monastička haljina nosi se u drugim prilikama. Kada opremate samostan ili župu s monastičkom tradicijom, naše albe i misnice odgovaraju i jednostavnoj i svečanoj liturgiji, a rado ćemo razgovarati o prilagođenim komadima.
Povezano čitanje
Saznajte o čemu služi misnica, zašto svećenici nose misnice, i tipovima misnica.
Možda će vam se svidjeti fiddleback misnice, usporedba niske i visoke mise i objašnjenje manipule.
